U okviru programa Mjesec hrvatske knjige Slavka Jurić, flautistica i pjesnikinja, predstavila je, 28. listopada u Saloči od zrcala Narodne knjižnice Grad, svoju novu zbirku pjesama "Kvartet za kraj vremena". Program je vodila knjižničarka Marjana Leventić, dok je stihove čitala Matilda Perković, prof. hrv. jezika.

Prema riječima Darije Žilić, autorice predgovora ove zbirke, Kvartet za kraj vremena donosi iskrena poetska razmišljanja žene koja proživljava sve što se oko nje događa (...) U svojoj poeziji ona nije nimalo pretenciozna, već lepršava, puna morskih slika, otoka na koje se ne stiže, jer sve je u radu, borbi za život, majčinstvu i trenucima uz male meditacije, čitanja, kupanju izvan sezone kao mističnom činu, snatrenju uz knjige.

Zorka Bibić, prof. hrvatskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti i knjižničarka iz Gradske knjižnice i čitaonice Hvar, koja je ujedno i nakladnik ove zbirke, trebala je voditi program, međutim nije uspjela doći. Za Slavkinu zbirku „Kvartet za kraj vremena“ napisala je „kako je to zbirka za koju možemo slobodno reći da su (za sad) najbolje i najcjelovitije Slavkine ukoričene pjesme i knjiga koja se ne zaboravlja tek tako nakon što je pročitate“.

- Ponajprije, ona je nastajala u neočekivanom i čudnom vremenu pandemije koja je, bez sumnje, promijenila našu svakodnevicu. Našavši se u situaciji koja je izazivala na veće promišljanje, tišinu, promjenu navika, ali i više boravka u virtualnom svijetu, stvorena je zbirka koju se može čitati i kao svojevrsni dnevnik razdoblja pandemije. Naslov upućuje na kraj vremena, ne nužno kraj fizičkog svijeta, apokalipsu koja prijeti čovječanstvu, već kraj vremena kakvog poznajemo, društva, navika i običaja. Slavkini suputnici u pisanju bila su snažna imena svjetske književnosti, a na njih se referira u svojim stihovima: tako Slafka može postati Kafka, Emily Dickinson govori o važnosti heklanja, teče razgovor s Dostojevskim, promišlja se kako bi Virginia Woolf proživjela pandemiju, Murakami sudjeluje u čišćenju apartmana u Hvaru – naglasila je Bibić u svom tekstu kojega je pročitala Leventić.

Ono što još karakterizira zbirku Kvartet za kraj vremena, naglašava Bibić u svom tekstu, je „nemir prostora“.

- Naime, autorica ima dva doma – jedan je ovdje, u Dubrovniku, gdje živi i radi, a drugi je zavičaj otoka i grada Hvara. Oba grada su slična poviješću, baštinom i reputacijom, ali i problematikom masovnog turizma, gužvama na svakom koraku koje nije poremetila ni pandemija. Bijeg od kaosa autorica pronalazi u plivanju u listopadu, kada je turista znatno manje, razmišljanju o putovanjima i u čitanju, odnosno pronalasku tema i ideja za sljedeće stihove – napisala je Zorka Bibić, nakladnica ove zbirke.

Sama autorica Slavka Jurić rekla je kako je s devet godina počela pisati, a s jedanaest svirati.

- Glazba me  inspirira jako, glazba mi je pomogla da se izrazim kao čovjek, da radim na sebi, mislim da me spasila. Da nisam svirala, da nisam morala biti izložena pred javnošću, što je bio moj veliki problem, bila sam jako introvertna, možda ne bih bila ovo što sam sad.  Sve ono što nisam mogla izraziti kroz glazbu, našla sam neki put da izrazim kroz riječi – rekla je Jurić.

- Danas ako imate ideju to se prodaje za umjetnost, to nije dovoljno. Znamo u povijesti što je prava umjetnost, koliko su svi umjetnici likovni i književni morali doslovno krvariti da bi se stvorilo neko djelo. Mislim kako je sad u svijetu neka kriza, više duhovna, i kako se odražava na sve što se radi i na sve što se događa, ali nije kraj, nikada nije kraj – podsjetila je autorica zbirke pjesama napomenuvši kako je skladatelj Olivier Messiaen prije 100 godina napisao Kvartet za kraj vremena.

- Možda je on tada mislio da je to kraj, a mi sad mislimo, ali ne, nije nikakav kraj, jer svaki kraj uključuje i početak. Na nama je da mijenjamo svijet, da odgajamo djecu da cijene prave vrijednosti, ljepotu… - zaključila je Slavka Jurić.

Za glazbeni ugođaj večeri zaslužan je bio kvartet u sastavu: Slavka Jurić, flauta; Ozana Tikvica, violina; Alena Schapochka, viola i Natali Šimunović, cello.

foto: Vedran Levi