Nakon dužeg vremena, zahvaljujući mladim knjižničarskim snagama, oživljavamo našu rubriku "Zrnca knjige od pijeska" u kojoj ćemo donositi osvrte o knjigama koje smo čitali i koje rado preporučujemo i drugima. Prvi osvrt piše Nikolina Njirić, edukacijska rehabilitatorica i knjižničarka iz Narodne knjižnice Grad.
Claire Keegan, Te sitnice (Hena Com, 2022.)
Koliko ste puta u obavljanju svakodnevnih stvari poput pranja suđa, vožnje do posla i slično pomislili kako bi barem nakratko izgledala vaša stvarnost da ste u jednom trenutku donijeli drugačije izbore. Život kao čarolija, a u isto vrijeme surova zbilja djeluje nekim za nas nepredviđenim zakonima. Vrluda i vijuga stvarajući razgranate staze. Tko će nam reći kada je vrijeme da skrenemo? Tko će nas uputiti da nastavimo ravno? Kada nas putovanje stavi pred izbor u pozadini su naše savjesti, hrabrosti, strahovi, brige za najmilije, ponekad koristi i još puno sitnica koje će nam kao mrvice kruha odati u kojem ćemo pravcu krenuti i koji ćemo izbor napraviti.
Ova naizgled tanka i krhka knjiga nosi u sebi velike istine. Kroz pozadinu okrutnih događaja iz ne tako davne prošlosti književnica stavlja pred nas važne teme: šutnju, sudioništvo, ignoriranje stravičnih stvari u našoj okolini koje nas se naizgled ne tiču. Roman je ovo posvećen svim ženama u Magdalenskim praonicama i svojevrsni podsjetnik na sve što su tamo prolazile, a u nekom boljem svijetu nikad nisu trebale. Magdalenske praonice mjesta su koja su vodile časne sestre u Irskoj od 18. do skoro kraja 20. stoljeća. Bili su to navodno domovi za „moralno posrnule“ žene, većinom djevojke koje su rodile izvanbračno dijete te više nisu bile podobne za svoje obitelji. Ostale djevojke dovođene su radi sitnih prijestupa, jer su bile beskućnice ili su se bavile prostitucijom. Pod okriljem crkve i uz blagoslov države ondje su bile izrabljivane. Radile su u praonicama robe, neplaćeno i u lošim uvjetima. Često su bile omalovažavane. Nisu smjele izlaziti te su ih časne sestre držale pod ključem. U sklopu praonica djelovala su i sirotišta za djevojke koje su rodile. O uvjetima unutar ovih građevina najviše govori podatak da su nedavno u Irskoj pronađeni ostaci više od 800 djece koja su bila tajno sahranjivana pokraj sirotišta.
Priča je ovo o ženama u Magdalenskim praonicama, a u isto vrijeme priča o našim izborima i zauzimanju za slabije od nas. Od početka pratimo Billa Frulonga, trgovca ugljenom i obiteljskog čovjeka. Radnja je smještena u božićno vrijeme u mali irski gradić. Sezona je grijanja i Bill pokušava dostaviti sve narudžbe prije blagdana kako bi ih mirno proveo sa ženom i njegovim djevojčicama. Jedno jutro dok dostavlja ugljen časnim sestrama u samostan ugledat će prizor koji će mu promijeniti život i staviti pred njega težak izbor. Hoće li poduzeti nešto? Ili će ostati u pozadini kao promatrač u okrilju svoje zajednice?
Roman je pisan jednostavnim rečenicama, tiho, kao da lebdi. Sve što saznajemo o događajima književnica je isplela kroz dijaloge i slike prizora bez težine detalja ili jasne osude teških zločina koji su u knjizi bez obzira na to čitatelju itekako jasni. Sve te sitnice, koje su daleko od toga i jedan čovjek koji preko njih ne može prijeći. Velika je ovo knjiga, tužna i dirljiva, a istovremeno isprepletena nadom i porukom koju nam je u današnjem svijetu možda više nego ikad potrebno češće posvijestiti. Uvijek je moguće učiniti pravu stvar.
"Nije prošlo dugo i sabrao se, zaključivši da se ništa nikad ne ponavlja; za sve postoje dani i prilike koje se neće vratiti. I nije li slatko biti tu gdje je i bio, i prepustiti se podsjećanju na prošlost, za promjenu, unatoč uznemirenosti koju budi, umjesto da uvijek pazi na svakodnevnu rutinu i neprilike koje ga očekuju, a nikad ne moraju doći."