Dubrovačka biblioteka nastala je zahvaljujući darovima istaknutih pojedinaca koji su od XV. do XX. stoljeća ostavljali svoje privatne knjižnice Republici, Gradu ili Općini, kako bi bile prikladno smještene i javno dostupne svim građanima. Prvi nama poznati podatak o zamisli ustupanja privatnih knjižnica javnosti u Dubrovniku potječe od dubrovačkog matematičara i astronoma albanskog podrijetla Gjina Gazullija (Johannes Gazulus, Ivan Gazulić; 1400.- 1465.) i to samo dva desetljeća nakon utemeljenja prve javne knjižnice u Europi nakon propasti Rimskoga Carstva (1444.). Gazulić sastavlja oporuku teško bolestan, ali zdrave pameti i uma dva dana prije smrti, 17. II. 1465., u kojoj piše kako ostavlja dio svojih knjiga koje se tiču kanonskog prava i Svetog pisma crkvi Gospe Velike u Dubrovniku pod uvjetom da se spomenute knjige moraju pohraniti na jednom mjestu (...) na uporabu onih koji ih budu pregledavali ili čitali.
Njegov primjer slijedi Juraj Kružić (Georgius de Croce), trebinjsko-mrkanski biskup, koji oporukom 1505. ostavlja vrlo bogatu knjižnicu ( s dvije tisuće knjiga) dubrovačkom dominikanskom i franjevačkom samostanu pod uvjetom da budu na raspolaganju svima koji ih žele čitati (ut omnium bonarum artium studiosis viris).
Nikola Barneo (Nicolo de Michele Barneo), bibliofil, kapelan crkve sv. Andrije na Pilama, u svom testamentu na talijanskom jeziku napisanom, u strahu od Crne smrti (peste) koja je 1527. po peti put harala Dubrovnikom unazad šest stoljeća, navodi u oporuci napisanoj 1. IV. 1527. da svoju Librariu ostavlja građanima Dubrovnika alla comunita di Ragusi pod uvjetom da se njegova knjižnica smjesti u prikladne i pristupaĉne prostorije na ĉast domovini, na korist dubrovaĉkoj mladeži, a na utjehu starcima. Nadalje navodi da se legat proda najboljem ponuditelju na javnoj dražbi, ukoliko se njegova želja ne ispoštuje u vremenskom rasponu od mjesec dana. Prema inventarizaciji obavljenoj u notarijatu Kneževa dvora 31. III. 1539. godine doznajemo sadržaj legata: tri sanduka rukopisa, stotinu dvadeset i sedam (127) djela teološkog i medicinskog karaktera, djela o antiĉkim klasicima - Ovidiju, Ciceronu, Pliniju, Svetoniju, Terenciju i drugima. Ostatak legata nije naznaĉen.
Pravnik i humanist, dubrovački vlastelin Sigismund Đurđević (Sigismundus Bonifacius Georgius, Sigismundus Philocristus de Gorgiatta), svoju biblioteku od dvjesto knjiga oporukom iz 1533. ostavlja dubrovačkom Samostanu sv. Jakova u Višnjici, uz uglavak da mora biti pristupačna čitateljima (dove si potrano legere). Neki od tih primjeraka, s njegovom oznakom vlasništva, numeracijom i marginalijama, čuvaju se danas u Dubrovniku u Znanstvenoj knjižnici. U inkunabuli Znanstvene knjižnice u Dubrovniku (br. 73) nalaze se Đurđevićeva abecedna kazala, sažeci i primjedbe uz zbirke dubrovačkih propisa te bilješke o sudskoj praksi u građanskim sporovima 1508. –33. U njima se naziru proučavanje izvora rimskog i kanonskog prava, mletačkog prava te dostignuća europske pravne znanosti.
Više od stotinu godina nije više bilo rijeĉi o otvaranju javne knjižnice. Aleksandar Stipĉević ovu pojavu tumaĉi dvoznaĉno: ili su vlasnici knjiga zaključili da od te ideje ionako neće biti ništa jer se gradski oci boje osnovati javnu knjižnicu izvan nadzora crkvenih institucija ili su se uvjerili da su knjižnice dominikanaca i franjevaca dovoljne da udovolje potrebama učenih Dubrovčana.
Dubrovaĉki vlastelin Ivan Vitov Guĉetić 21. VIII. 1661. oporuĉno ostavlja svoju knjižnicu Republici pod uvjetom da se smjesti na pristupaĉno mjesto na uspomenu na njega i njegove pretke. Iako javna knjižnica nije oformljena, ipak je odlukom Senata od 27. X. 1670. (Consilium Rogatorum 1670.-1671.) legat Ivana Vitova Guĉetića postao sastavnim dijelom bogate knjižnice Kolegija Družbe Isusove u Dubrovniku.
Pionir hrvatske književne historiografije, dominikanac Serafin Crijević (1686.–1750.) bilježi kako se u njegovo vrijeme u javnoj knjižnici u Dubrovniku čuvao rukopisni komentar Aristotelove prve knjige Rhetoricorum Nika Vitova Guĉetića, iz kojega doznajemo da je u XVIII. stoljeću u Dubrovniku postojala javna knjižnica. Kada i zašto je knjižnica prestala s radom nije poznato, ali već u XIX. stoljeću u Dubrovniku javna knjižnica ne djeluje.
Krajem XIX. st. dubrovački liječnik i pisac Niko Lepeš (1823.– 1901.) oporukom ostavlja Gradu Dubrovniku svoju knjižnicu od 12.000 knjiga i historijskih dokumenata. Zbog neprimjerenog smještaja fonda u potkrovlje Općinske zgrade i nemara izgorjela su dva originalna pisma Ivana (Điva) Gundulića. Nakon požara fond se prenosi u ulicu Lučarica (u kuću I. Miletića). Kako je smještajni kapacitet objekta bio preskroman za toliku građu, premještena je u nekadašnju carinarnicu, gotiĉko-renesansnu palaĉu Sponzu.
Jorjo Tadić (1899.-1969.) filozof i historiograf 1928. godine piše o potrebi uređenja centralne knjižnice u Dubrovniku, radi facilitacije istraživaĉkog rada mnogim uĉenjacima koji dolaze iz raznih zemalja: Čudno je da ona već i dosad ne postoji, jer se u današnje vreme ni jedno osrednje mesto ne može zamisliti bez biblioteke. Predložio je da se ova biblioteka bavi dubrovaĉkom historiografijom i time bi postala ustanova bez koje se ne bi mogao zamisliti bilo kakav znanstveni rad na ispitivanju Dubrovnika.
Godine 1930. osnovan je odbor za uređenje biblioteke pod predsjedništvom Frana Ohmuĉevića-Bizzara , dok je sam posao preseljenja koji je trajao nekoliko mjeseci vodio prof. Cvijeto Job. Smještajni kapacitet objekta bio je preskroman za toliku građu, pa su knjige premještene u nekadašnju carinarnicu, gotiĉko-renesansnu palaĉu Sponzu.
Ubrzo pristižu nove donacije. Dubrovački publicist i kulturni povjesničar, supokretač tjednika Prava Crvena Hrvatska, kanonik dum Antun Liepopili za života 1930. godina donira svojih 5000 svezaka knjižnici. Zanimljiva je njegova uloga posrednika u dodjeli novčane pomoći austrijske vlade hercegovaĉkim izbjeglicama pred Turcima (1875.-1878.). Slijede donacije dubrovaĉkih obitelji: Gethaldi-Gondola, Andra Svilokos- Đorđić, Kaboga, Siminiati, B. Condero, N. Babić, F. Jakša, De Giulli, Zuviteo, Zigler-Pucić, M. Mladić, L. Bogdan te društava: Akademsko društvo Janušić, knjižara M. Ercegovića Jadran, društvo DUB itd. Tada društvo DUB počinje poduzimati brojne aktivnosti za pronalaženje prostora za prikladan smještaj darovanih knjiga i rukopisâ.
Kako je i Divona postala pretijesna za smještaj donirane građe, knjige su 1934. preseljene godine u prizemlje i na srednji kat Kneževog dvora.
Dvije godine nakon preseljenja u prostorije Kneževa dvora, točnije 23. III. 1936., dubrovačko Gradsko vijeće posebnom ispravom odobrava osnivanje Dubrovačke biblioteke sa svrhom prikupljanja knjiga, časopisa i ostalih bibliografskih predmeta. Brigu o fondu vodi prof. Cvijeto Job, a nakon njega prof. Miše Vacchetti, novinar i urednik književno-znanstvenog časopisa Srđ.
Zahvaljujući daljnjim naporima društva DUB, 1936. godine osnovana je Dubrovačka biblioteka koja je svečano otvorena na Kandeloru (Svijećnicu), 2. II. 1941. godine u 11 sati, u sklopu Feste svetoga Vlaha. Otvorio ju je u Kneževu dvoru hrvatski ban dr. Ivan Šubašić. U toj je prigodi ban Šubašić darovao Knjižnici rukopis Alberti-Aranza, prijepis Gundulićeva Osmana iz XVII. do XVIII. stoljeća. Tom je prigodom on je posebno naglasio njezin značaj riječima: "Malo je u nas gradova, koji po svojoj duhovnoj moći i po svojoj riznici kroz vjekove sabranog duhovnog blaga mogu u kulturnoj akciji biti na prvom mjestu kao Dubrovnik". Sam ustroj knjižnice bio je određen poslovnikom predsjednika kuratorija Biblioteke, Alberta Halera Poslovni red o unutarnjem radu Dubrovaĉke biblioteke. U Poslovnom redu Dubrovačke biblioteke navedeno je da je knjižnica javna prosvjetna ustanova i služi prosvjećivanju stanovnika Dubrovnika i okolice, te proučavanju dubrovačke prošlosti i pitanja u vezi s Dubrovnikom, a sastoji se od dva odjela; prvo odjeljenje u kojemu se nalaze knjige strogo stručnog i naučnog sadržaja i služe pojedincima za naučni rad, te drugo odjeljenje koje sačinjava javna biblioteka i čitaonica, a služe najširim narodnim slojevima. Godine 1944. u Dubrovaĉku biblioteku uvrštena je i knjižnica bivšeg isusovaĉkog kolegija Družbe Isusove Collegium Ragusinum.
Posudbeni i zabavni fundus sa sedam tisuća svezaka Dubrovačke biblioteke, 14. X. 1944. godine preuzima Narodno oslobodilački odbor Grada, izmješta ga iz Dvora 21. X. 1945. kada se osamostaljuje kao samostalna knjižnica pod nazivom Gradska biblioteka. Međutim, 1947. sukladno tadašnjoj državnoj politici osniva se tzv. Sindikalna biblioteka. Postupno će ta nova biblioteka podržavana od tadašnje vlasti, preuzeti primat javne i posudbene knjižnice. Tako će njezino osnivanje i rad umanjiti djelovanje, ali i samostalni opstanak Gradske biblioteke. U lipnju 1955. dolazi do spajanja Gradske i Sindikalne biblioteke u zajedničku ustanovu pod nazivom Biblioteka općinskog sindikalnog vijeća koja se useljava u prizemne prostore Samostana sv. Klare da bi 25. II. 1963. ponovno promijenila ime u Općinska biblioteka Dubrovnika.
Znanstveni i povijesni fundus sa 60 tisuća svezaka ostaje u Kneževu dvoru do 1977. kad je prenesen u ljetnikovac Vice Stjepovića Skočibuhe na Boninovu. Osamostaljuje se 25. IV. 1950. kao samostalna knjižnica pod nazivom Naučna biblioteka. Naučna biblioteka je bila među šest najvećih hrvatskih knjižnica toga tipa. U 25 godina odvojeno se odvijao rad i djelovanje tih dviju dubrovačkih knjižnica. Prema odluci gradskih vlasti 1975. godine ponovo se ujedinjuju Općinska (današnja Narodna) i Naučna biblioteka (današnja Znanstvena) u zajedničku ustanovu pod nazivom Dubrovačke biblioteke (današnje Dubrovačke knjižnice). Administrativnim spajanjem Općinske s Naučnom bibliotekom učinjen je presedan koji nije naišao na odobravanje ni od strane knjižničarske struke, ni djelatnika i formirana je nova i jedinstvena knjižnična ustanova u onodobnoj državi.
Naučnoj biblioteci dodijeljen je na brzinu popravljen i provizorno za tu djelatnost adaptiran ljetnikovac Skočibuha, nekadašnji Dom JNA. Selidba njezinih fondova iz Kneževog dvora na novu lokaciju trajao je od 1975. do 1977. U Domovinskom ratu, 8. lipnja 1992. godine, ljetnikovac Skočibuha teško je oštećen izravnim granatiranjem. Zbog opasnosti od daljnjeg uništavanja dio fonda, Zbirka starih i rijetkih knjiga (tzv. Spomenička zbirka) bit će pohranjena u trezor Dubrovačke banke, gdje će ostati više od 6 godina (do kolovoza 1998. godine). Godine 2000. ova zbirka će, uz ostale najvrjednije zbirke (Ragusina, Inkunabule, Rukopisi), biti ponovo preseljene u nove prostore - baroknu palaču Bassegli – Kaboga, gdje se i danas nalaze. Godine 1995. Narodnoj biblioteci ustupljen je prostor u ulici Od puča u negdašnjoj Kući mode, a bio je to itekako značajni pomak za rad i razvoj Ustanove gdje se i danas nalazi.
Tekst: Jelena Bogdanović