Sanja Polak, jedna od naših najčitanijih književnica za djecu, ovoga je ljeta u sklopu programa Dubrovačkih ljetnih igara, u suradnji  s Dubrovačkim knjižnicama, te uz potporu zaklade Caboga Stiftung, u ljetnikovcu Bunić-Kaboga  na Putovanje kroz svijet Pauline P.,omiljene junakinje mladih naraštaja, povela njezine čitatelje kao i one koji će poslije ovog susreta to sigurno postati.

Sa Sanjom je o važnosti čitanja, medijskom prostoru koji zauzima knjiga, lektiri i naravno – Gradu, razgovarala naša knjižničarka Marjana Leventić.

Zbog pada interesa za knjigu i čitanje, na nacionalnoj razini je najprije razvijena Strategija za poticanje čitanja, a zatim je na prijedlog Ministarstva kulture i medija,2021. godina proglašenaGodinom čitanja. Ovaj susret u Dubrovniku, također je dio tog programa. Iz Vašeg iskustva kao osobe koja većinu svoga vremena provodi okružena djecom i knjigama,možete li reći kakav je odnos današnje djece prema čitanju u usporedbi s njihovim vršnjacima, recimo iz perioda kada ste tek počeli raditi kao učiteljica? Na koji se način očituje pad interesa za čitanje i knjigu?

Djeca su uvijek djeca. Neka djeca čitaju, a neka ne. Tako je bilo i tako je sada. S obzirom na vrijednost čitanja naše društvo premalo ulaže u razvijanje čitanja kod djece. Premalo se u našem okruženju osjeća sve ono što je navedeno u Strategiji za poticanje čitanja. Mnogi odrasli ne znaju da je za optimalni razvoj čitanja kao vještine potrebno čitati u ranoj školskoj dobi (od 1. do 4. razreda) svaki dan između 15 i 30 minuta. Svako današnje dijete je uz pametni telefon ili računalo prosječno više od sat vremena, a uz knjigu ili pisani i otisnuti tekst prođu dani da ih ne primi u ruke. Mislimo da su nam djeca pametna i napredna ako znaju koristiti računalo i to je velika zabluda. Ni jedno dijete ne može potpuno uspješno naučiti i razviti tehniku čitanja uz računalo koliko god se mi zavaravali da je to tako. Djeca će nam biti napredna i pametna tek kad shvatimo da je temelj tog dječjeg napretka i pameti sposobnost aktivnog slušanja i čitanja s razumijevanjem kao jezičnih djelatnosti kojima čovjek prima informacije. Ne možemo odgovornost za čitanje prebaciti na djecu i razmišljati da današnja djeca nisu zainteresirana za čitanje. Odgovornost za takvo stanje je isključivo odgovornost nas odraslih. Zato je možda dobro da ova Godina čitanja bude poticaj za daljnje aktivnosti u sljedećim godinama u kojima bi djecu vratili knjizi.

Mediji su ključan čimbenik u propagiranju ideja i vrijednosti.  Je li Godini čitanja do sada posvećena dovoljna medijska pozornost?

Na žalost, ne osjećam baš da je ova godina koja je proglašena Godinom čitanja u bilo čemu drugačija od onih koje nisu proglašene godinom čitanja. Godinu čitanja zamišljam kao godinu u kojoj će književnici, književnost, knjige, knjižničari, knjižari biti u fokusu svaki dan. Ako je ovo Godina čitanja zašto knjiga i tema o knjigama nema više u medijima? Pita li se netko koliko će djece ovog ljeta u Godini čitanja pročitati knjiga? I koje će knjige čitati.  Razveselila sam se kad sam u siječnju čula da je 2021. godina proglašena godinom čitanja. Sad je kolovoz 2021. i ne vidim neke velike promjene u odnosu na 2020. godinu. Djeca će bolje i više čitati samo ako se mi odrasli više aktiviramo i istinski im svakodnevno pokazujemo i ukazujemo da je čitanje važno. Nije važno da mi djeca povjeruju da je čitanje važno i blagotvorno. Važno je da se oni sami u to uvjere. Kad bi, recimo, svaki dan po nekoliko puta na TV programima bile kratke poruke i propagandni spotovi o važnosti čitanja i preporuke djeci da pročitaju neku knjigu, kad bi knjige i knjižarska mreža po manjim mjestima bila razvijenija, kad bi svaka knjižnica dobila dovoljan broj novih knjiga za djecu da ih djeca mogu posuditi, vjerujem da bi djeca više i češće čitala. O važnosti čitanja ne treba govoriti samo djeci, već i njihovim roditeljima, pa čak i učiteljima.

Prije dva tjedna ste predstavili djeci svoju  novu knjigu o Priče s plaže Pauline P.U Knjižnicama je teško bilo prikupiti ostale knjige o Paulini, jer su bile posuđene. Na susretu je bilo djece koja su iz svojih knjižnica donijela sve Vaše knjige na potpis. Karte za susret su bile podijeljene u kratkom roku i ostalo je mnogo djece koja nisu imala priliku sudjelovati na susretu. Djeca ne čitaju, ali čitaju Paulinu P. Imate li neko objašnjenje?

Nisam sklona generalnim izjavama poput toga da djeca ne čitaju. Ili da je čitanje lektire teško. Kao što sam već navela, neka djeca čitaju, neka ne. Da bi djeca čitala i zavoljela čitanje, potreban je određen napor odraslih da ih upoznaju sa svijetom knjiga i zainteresiraju za čitanje.

Zašto djeca čitaju knjige o Paulini P ili zašto su moje knjige čitanije od ostalih knjiga za djecu teško mi je odgovoriti. Možda zbog toga jer dok pišem razmišljam hoću li biti razumljiva i zanimljiva djetetu. U mom pisanju za djecu nije mi važno da ja kao autor budem nešto posebno pametna ili da demonstriram kroz pisanje svoj talent trudeći se izvoditi neke tekstualne bravure. Meni je dok pišem za djecu važno da djeci jednostavnim i njima razumljivim jezičnim izričajem ispričam nešto što će ih dalje potaknuti na neka razmišljanja, što će ih podsjetiti na neke situacije u vlastitom životu, što će ih možda utješiti, nasmijati, što će u njima probuditi neku emociju. Kad pišem za djecu možda se pomalo pretvaram u djevojčicu koja sama sebi piše nešto što joj neće biti dosadno čitati.

Može se ponekad čuti od odraslih da ih je lektira udaljila od čitanja. Sudjelovali ste u stručnom timu prilikom provođenja reforme školskog kurikuluma. Lektira je tema o kojoj se prilično raspravljalo. Može li novi koncept osigurati da lektira bude put prema stjecanju čitateljskih navika?

Iskreno, umorna sam od rečenica: “Lektira je teška”, “Djeca ne vole čitati lektiru”, “Lektira se mora pročitati”, “Svako dijete u svom životu mora pročitati neka djela”. Ovakve rečenice nikome nisu korisne. Štetne su. Zašto ne bismo ovakve rečenice preoblikovali u rečenice: “Lektira je divna riječ”, “Uz lektiru postajemo bolji ljudi”, “Kakav bi život i svijet bio bez lektire?”, “Čitati lektiru je časno”i sl.

Kako i koliko će djeci lektira biti zanimljiva i rado čitana ovisi isključivo o nama odraslima, prvenstveno o učitelju koji od djece traži da pročitaju određenu knjigu. Sad, kad nema popisa lektire, već svaki učitelj bira što će mu učenici čitati, učitelji bi trebali više čitati i uopoznavati se s novim književnim djelima za djecu.

Lektira je prekrasna riječ koja je dobila apsolutno negativan kontekst. Hoće li lektira biti zanimljiva, razumljiva ovisi samo o učitelju koji interpretira određeno djelo koje se čita. Lektira ne postoji samo zbog sebe, da se učenicima kaže: - Pročitajte knjigu i napišite bilješke o pročitanom. Za nastavu i nastavne sate lektire treba se dobro pripremiti i osmisliti nastavne aktivnosti koje će djeci biti zanimljive i koje će ih motivirati na čitanje i razumijevanje teksta koji se čita.

Evo, sad je kolovoz, u rujnu počinje nastava. Prema novom kurikulumu svaki učitelj sam odabire što će učenici čitati u novoj školskoj godini. Da se mene pita, kolovoz bi bilo vrijeme kad bi svi učitelji bili u knjižnicama i čitali knjige koje će dati djeci da ih čitaju. I nakon čitanja, razmišljalo bi se na nivou škole koje se nove knjige trebaju nabaviti. I to ne bi trebao biti problem. Pazite, želimo da djeca čitaju, a nemamo sredstva za kupnju knjiga. Pogotovo novih knjiga. Pa kad bi nas gledao neki vanzemaljac, baš bismo mu bili smiješni. Ako ja želim da moje dijete zavoli čitanje, prvo ću mu kupiti puno knjiga. Kao što ću, želim li da nauči voziti bicikl, kupiti bicikl. Knjige su u odnosu na sve ostale dječje potrepštine još i najjeftinije.

Uzmimo samo koliko košta jedno računalo ili pamteni telefon. Za cijenu računala može se kupiti od trideset do pedeset knjiga za djecu. I to nije sve. To računalo koje smo kupili prestat će raditi za tri do pet godina I morat ćemo kupiti novo. A sve knjige koje smo kupili neće se pokvariti sto i više godina. I ne znam zašto nema novaca za nabavku knjiga. Mislim da djeca ne čitaju dovoljno jer se odrasli ne trude dovoljno da približe djeci knjigu. Svaka godina bi trebala biti Godina čitanja.

Paulina P. u novoj knjizi dolazi na more.  Prvi put ste u Dubrovniku. Kakav je dojam Grad ostavio na Vas? Jeste li našli kakvu inspiraciju za novu priču? Što bi djeci moglo biti zanimljivo u Dubrovniku?

Dubrovnik je posebno poseban grad. Predivan je i svaki umjetnik u Dubrovniku može biti inspiriran. U Dubrovniku se rodilo nekoliko ideja za nove tekstove i nova djela, ali prerano je sad sve otkrivati. Bilo bi dobro da se u Dubrovniku organizira neka kolonija pisaca za djecu u kojoj će pisci za djecu tijekom recimo, dva tjedna, pisati nove tekstove za djecu. Dubrovnik je vječno inspirativan grad.

Na susret ste došli s punom torbom knjiga, veoma slikovito pokazujući da je ona neizostavan „rekvizit“  u torbi za plažu. Ima li neki naslov koji je prošao kroz Vašu torbu, a rado biste ga preporučili?

Velika sam ljubiteljica knjige. Vrlo rijetko posuđujem knjige. Često ih kupujem. Ako plaćamo ulaznice za kazalište predstave, za nogometne utakmice, ako plaćamo pretplatu za Internet, mislim da je u redu da odvojimo novac i za čitanje knjiga jer čitanje i knjige su velika vrijednost za svakog čovjeka. Kamo god idem nosim u torbi jednu ili dvije knjige. U svim prostorijama u kojima boravim ima puno knjiga. U svim prostorijama u stanu, u mojoj učionici, u mom radnom kabinetu. Volim knjige i puno čitam i teško mi je sad izdvojiti jednu ili dvije knjige. Ne bi bilo pravedno prema ostalima. Osim toga, kao ljudi smo različiti, nešto što se meni sviđa, ne mora se sviđati drugima. Zato umjesto da preporučim bilo koju knjigu svim čitateljima ovih mojih rečenica preporučujem da kupuju knjige, posjećuju knjižnice i čitanjem tragaju za svojim najboljim knjigama.Svaka pročitana knjiga u nama ostavlja neki trag, što više čitanja, to više dobrih tragova

Razgovarala: Marjana LEVENTIĆ