Čitateljski klub Dubrovačkih knjižnica sastao se 21. listopada  u Čitaonici Narodne knjižnice Grad, a raspravljalo se o proznom tekstu ruskog pjesnika i esejista Josifa Brodskog pod naslovom "Vodeni žig", u prijevodu Smiljke Malinar. Kao i svaki put, donosimo osvrt voditeljice Kluba Stanislave (Staše) Nikolić Aras. "Na Čitateljskom smo klubu razgovarali o poetskoj prozi nobelovca pjesnika Josifa Brodskog. Teme koje je djelo otvorilo bile su: Venecija, političke teme disidentstva, poezija, poetski način pisanja proze, dokumentarnost u tekstu, položaj intelektualca u našem vremenu, nefabularne prozne vrste… Svatko je rekao što ga se najviše dojmilo i koji od slojeva teksta mu je izbio u prvi plan. Grad kao glavni lik, intelektualac u suvremenom svijetu, esejistički pristup temi koji integrira sve druge književne rodove. Elementi proznog i dokumentarnog, poetskog, pa čak i dramskog u knjizi koja okuplja refleksije jednog od najzanimljivijih intelektualaca 20. stoljeća. Spomenuli smo i Predraga Matvejevića, odnosno njegovu knjigu  “Druga Venecija” koja također za polazište poetskog teksta ima Veneciju. Do koje mjere se literatura u novije vrijeme iscrpljuje u fabularnim vrstama i gdje, odnosno za koga ostaje esejistika i poezija, također je tema na koju smo pokušali odgovoriti, barem se kao čitatelji s vlastitim iskustvom pozicionirati. "Vodeni žig" knjiga je pisana u refleksivnoj formi dugog eseja, osobnog svjedočanstva, koja tekstom, metaforički rečeno, slijedi logiku vode. Pristaje uz teme iz kojih možemo naslutiti obrise lika / autora, političke, kulturne, sociološke, intimne konture njegove osebujne ličnosti, ali povrh svega ritmom misli, asocijativnim slijedom, erudicijom, vijuganjem konotacija i povezivanjem polazišne točke grada i poetske slobode u artikulaciji slobode, ljepote, čudesnog treperenja svijesti i vremena, Brodski gradi tekst čija struktura je poput vode. Samo prolazi, i mi po njoj klizimo, reći ću, poput gondole, očekivano ako govorimo o Veneciji kao glavnom liku. Dokumentarnost u ovom kultnom djelu otvorila je prostor i za našu raspravu i mišljenje o Veneciji, njezinu utjecaju na naše živote, sličnosti s Dubrovnikom, spominjanje Ezre Pounda ili Susan Sontag također nas je inspiriralo za iznošenje stavova o političkoj pozadini pisca, intelektualca. Je li pisac obavezno intelektualac i je li se nešto od osamdesetih godina prošlog stoljeća do danas promijenilo? Rekla bih da je vrh rasprave bila poezija i njezino mjesto u literaturi. Teška prohodnost suvremenog poetskog izraza, drugačiji način čitanja poezije, naš nedostatak povjerenja u poetsku riječ koja izmiče jednoznačnom tumačenju, izbjegavanje i negiranje njezine važnosti. Na kraju smo čitali poeziju nobelovke Louise Gluck u prijevodu Asje Bakić." Staša ARAS