Čitateljski klub Dubrovačkih knjižnica sastao se 20. studenoga u Čitaonici Narodne knjižnice Grad. Ovoga puta raspravljalo se o romanu “Srce tame” Josepha Conrada. Kao i obično, donosimo vam osvrt voditeljice Kluba Staše Aras. „Joseph Conrad, pravim imenom Josef Teodor Konrad Nalecz Korzeniowski, rođen je 3. prosinca 1857. u Bedričevu, u Ukrajini (tada u sklopu carske Rusije) u poljskoj vlastelinskoj obitelji. Kao malo dijete proveo je nekoliko godina u progonstvu u sjevernoj Rusiji jer mu je otac 1863. godine sudjelovao u dizanju varšavskog ustanka protiv cara. Po povratku u Ukrajinu umiru mu roditelji, pa kao šesnaestogodišnjak odlazi u Marseille odlučivši postati mornar. Najprije je četiri godine plovio na francuskim brodovima da bi 1878. godine prešao na engleski, a putovanja su ga vodila na sve kontinente. U početku je znao samo nekoliko engleskih riječi, ali mu to nije smetalo da u šesnaest godina službe prijeđe put od običnog mornara do kapetana trgovačke mornarice. Pritisnut bolešću, flotu napušta u trideset i šestoj godini i, zbog materijalnih neprilika, posvećuje se pisanju, i to na jeziku koji je upoznao tek s dvadeset godina. 'Srce tame' (Heart of darkness) objavio je 1898. godine. Kritičari ovu pripovijest svrstavaju u začetke moderne književnosti. Radnja romana (ili pripovijesti) događa se u Africi i prikazuje kolonijalno ugnjetavanje i pljačku kako ih je Conrad upoznao za kratkog boravka na rijeci Kongo. Za to se poslužio likom starog pomorca Marlowa, koji prijateljima okupljenima na palubi broda u Engleskoj pripovijeda o svojim doživljajima. I tu bi se mogli zaustaviti, ova bi informacija bila sasvim dovoljna za obavijest o romanu, za preporuku čitanja ili kakvo izvješće. No, vrijeme koje ovaj kultni roman (Prema scenariju inspiriranom 'Srcem tame' Francis Ford Coppola snimio je jedan od najboljih filmova o Vijetnamskom ratu – 'Apocalypse now'.) dijeli od nas, sa svim urezima i konturama koje je naša zapadna civilizaciju utrla duboko u čitav planet, sistemi moći, mehanizmi ljudskog ponašanja, vlast i potčinjeni, snaga propadanja u rastu prevlasti koju smo stekli prodiranjem na druge kontinente, čini ovaj roman jednim od najvažnijih u povijesti književnosti i podsjeća nas da bismo ga trebali čitati iznova i danas. Razlog zašto smo ga čitali jest i taj što nerijetko čujem: 'Možeš li ti zamisliti da ja 'Srce tame' nisam pročitao (la)?' Ovaj roman lako klizne iz čitateljskog fokusa budući da je klasik koji nije nikada ušetao u školske klupe. A opet, mnogi su ga čitali u mladosti  pa zašto ne i ponovo? Moralna i psihološka višeznačnost likova i fabule, problematika modernog pojedinca, samoprognanika, putnika i stranca, tema rasizma i kolonijalne eksploatacije, imperijalizma, stil koji provlači tehniku pisanja koja će se tek u XX. stoljeću razviti kroz intuitivnu struju svijesti, ritam jezika, povezivanje pejzaža s psihološkim produbljivanjem i rastom lika, bile su naše teme za razgovor o pročitanom. Najprije tema kolonijalizma, uvid iznutra u temu pred kojom još uvijek zatvaramo oči iako danas, sto i više godina poslije, i te kako skupljamo posljedice rana koje smo kao rasa zadali drugima. O angažiranoj književnosti i onom famoznom Rousseauovom pitanju je li razvoj umjetnosti i znanosti učinio svijet boljim i osvještenijim, iznosili smo stavove i promišljanja. Druga tema o kojoj smo raspravljali bio je stil, tehnika, moć opisa i atmosfere koja ovaj roman, jednoglasno smo odlučili, čini psihološkim, a ne političkim ili angažiranim romanom. Što je 'Srce tame', do koje je mjere roman alegorija putovanja? Tko je uistinu Kurtz, a tko Marlow, gdje smo u toj priči mi i koja je to zemlja koja tako bubnja u svojoj divljini? Ipak, iako klasik neupitne vrijednosti, utjecaja i umjetničke snage, nekim se čitateljima i nije posve svidio. Pokušali smo artikulirati i činitelje ukusa, pravog trenutka za uranjanje u tekst, spisateljskog glasa i stilske mjere koja nam kao čitateljima ponekad leži, a nekada nas zaobilazi i ne dotiče. Teorijski bi se na ovom mjestu u tekstu moglo započeti s iscrpnom etičkom, psihološkom, socijalnom, estetskom analizom likova te analizom slojevitosti odnosa i glasa savjesti koji se izvija iznad romana poput traga parobroda kojim je Marlow zasjekao duboko u Crni Kontinent. Sve što je u ovom remek-djelu plastika (brod, kvar, slonovača, smrt, puls izranjavane zemlje, genijalna galerija likova u koloniji), moglo bi se iščitavati višeslojno i tumačiti unedogled. 'Sad kad sam ga pročitala ponovo, osjećam da bi ga trebala čitati ponovo', rekla je jedna polaznica. Neki od nas složili su se, a neki su ponovo odmahivali glavom. Sasvim dovoljno za preporuku, zar ne? Ipak, za one koji su dočitali tekst do ovog mjesta, slijedi nekoliko citata. 'Umirali su polako – to je bilo vrlo jasno. Nisu bili neprijatelji, nisu bili kriminalci, nisu više bili ništa zemaljsko – ništa do crnih sjenki boleština i izgladnjelosti, zbunjeno poleglih u zelenkastu tminu. Dovedeni iz svih zakutaka obale uza svu zakonitost ugovora na rok, izgubljeni u nesklonim okružjima, hranjeni nepoznatom hranom, razbolijevali su se, postajali neučinkoviti, pa im je zato dozvoljeno da otpužu i otpočinu. Ova su umiruća obličja bila slobodna poput zraka i gotovo jednako providna.' 'Bili su osvajači, a za to vam treba samo gruba sila – ništa vrijedno hvalisanja, ako je imate, s obzirom da je vaša snaga tek slučajnost koja proizlazi iz slabosti drugih. Grabili su sve što su mogli tek zbog toga što su mogli. Bila je to samo pljačka s nasiljem, svirepo umorstvo velikih razmjera, a ljudi su ga činili slijepo – kao što veoma i priliči onima koji se uhvate u koštac s tamom. Pokoravanje zemlje, što uglavnom znači oduzimanje nje od onih koji imaju drugačiju put ili nešto plosnatije nosove od nas, nije baš lijepo kad ga se promatra iz prevelike blizine. Ono što ga iskupljuje isključivo je ideja. Ideja u njegovoj podlozi; ne sentimentalna izlika već ideja; i kao nesebično vjerovanje u tu ideju – nešto što se dade uspostaviti, i čemu se može klanjati, i prinijeti žrtvu…'” Staša ARAS