Na sastanku Čitateljskog kluba Dubrovačkih knjižnica koji se održao 24. rujna 2020. u Saloči od zrcala, raspravljalo se o zbirci priča "Blato" talijanskog pisca Nicola Ammanitija. U nastavku donosimo osvrt voditeljice Kluba Stanislave Nikolić Aras.   Niccolo Ammaniti – Blato Izdavač AGM Prijevod: Nino Raspudić   "Zbirka priča objavljena u Italiji 1996., a kod nas 2005. Ova je zbirka reprezentativni primjerak talijanske pulp književnosti, pripada generaciji talijanskih pisaca okupljenih pod imenom “ljudožderska mladež” po istoimenoj antologiji kratke priče koja donosi stilski i tematski drugačiji pristup dotadašnjoj književnoj građi talijanske postmoderne. Pulp kao i u filmu podrazumijeva teme velegrada, brze izmjene kadrova, povišenu čulnost i senzacije, crni humor, “nabrijanost” u stilu pa se takva književnost još naziva i književnost na steroidima. Odlikuje je brzina, začudna, rafinirana i ne pretjerana metaforika, prisutnost kolokvijalnog stila, dijalog u dimenziji stripa. Sedam je priča u zbirci i svi, osim jedne osobe, smo se složili da nam je uvod u zbirku, priča “Zadnja Nova godina čovječanstva”, najbolja. Neki su rekli da je to dobro do mjere: “Davno nisam nešto tako dobro pročitao” , e da bi se poslije Ammaniti razmekšao, ili pak pooštrio do mjere brutalnosti koja prelazi u maniru i to okrutnu maniru koja ima svoje tipske zakonitosti. Naime, ovakav se tip efektne, brze književnosti koju nosi fibula i šok razvio u niz rukavaca popularne književnosti. Slično je i sa filmom koji se temeljina pulp poetici. Raspravljali smo o tome do koje je mjere prisutan realizam pa i hiperrealizam u zbirci i dok su neki mislili da on piše o stvarnosti oko nas, neki su zastupali stav da je pisac iskoristio vijesti crne kronike da bi izazvao šok i da to o čemu on piše nije ni izbliza naša realnost, već su to izolirani i rijetki slučajevi koji su ovdje iskorišteni u gradnji senzacije. Razgovarali smo o brutalnosti u književnosti, posebice u kratkoj priči koja kao forma zalazi u uske procjepe uzroka ljudskih reakcija i odnosa. Svakako, priče su se svidjele svima, nekima više, nekima manje. Neki su rekli kako su uslijed intenzivnosti scena nasilja i grubosti podvođenja nastranosti i motiva neželjenih nuspojava naše civilizacije (da upotrijebim poetski eufemizam za silovanja, ubojstva, ulične tuče, primitivizam i surovost, mafijaške obračune…) na stranice literature htjeli odustati od čitanja. Ali nisu. Ammaniti je malo prevladan u svijetu književnosti, rekla bih, ali nisu se svi sa mnom složili. Ovakvih smo se sadržaja i priča nagledali u zadnjih desetak godina. Nasilje, šok, eksplozija u lice nešto je na što smo navikli i pitamo se zašto, zašto smo i do koje smo mjere istrenirani i kapacitirani na te teme? Teorijski smo priče smjestili i opravdali poetikom stripa, spota, percepcije na opijatima, elementima fantastike, humora, horora, groteske i “precizne analize urbane otuđenosti”. Svaku smo priču, od njih sedam, analizirali u cjelini za koju smo se složili da završava vrlo uspješno tvoreći zaokružen koncept. Sljedeći je naslov “Vodeni žig” Josifa Brodskog".   Stanislava Nikolić Aras