U organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Dubrovačkih knjižnica održat će se predavanje dr. sc. Vinicija B. Lupis, znanstvenog savjetnika i voditelja Područnog centra Dubrovnik Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar pod naslovom „Armenska tradicija i baština Cilicije“. Predavanje će se održati u četvrtak, 24. travnja 2025. na trećem katu Znanstvene knjižnice s početkom u 19 sati, a inspirirano je autorovim nedavnim posjetom Libanonu.

Kraljevina Cilicija nalazila se na granici Male Azije i Sirije, na sjevernoj strani zaljeva Aleksandrette nasuprot otoku Cipru, a sa sjevera se uzdiže gorje Toros ili Taurus. Ona se spominje u Statutu grada Dubrovnika u osmoj knjizi iz 1272. godine. Kraljevina Cilicija nastala je iz kneževine koju je oko godine 1080. osnovao armenski knez Ruben I. (1025. – 1095.), utemeljitelj dinastije Rubenida, a bratić i tjelesni čuvar armenskoga anijskoga kralja Gagika II. (1024. – 1079./80.). Kad su mameluci godine 1375. osvojili glavni grad Sis, Kraljevina Cilicija je, kao vjerni saveznik križarskih država, prestala postojati. Od tada do 1915. godine u cilicijskom gradu Sisu stolovao je armenski katolikos, crkveni poglavar Armenske Apostolske Crkve Velike Kuće Cilicije, ali i etnarh  Armenaca pod  osmanlijskim vlastima.  Od tada do danas preostali Armenci koji su preživjeli genocid žive u progonstvu, ponajviše u Siriji i Libanonu, gdje se nalazi sadašnje sjedište Katolikata u gradu Bejrutu. Autor je nedavno posjetio  muzej Katolikata Velike Kuće Cilicije u Anteliasu  (Bejrut – Libanon)u kojemu se čuva  vrijedna zbirka umjetnina  koja je spašena 1915. godine, tijekom armenskog genocida, kada su Mladoturci izvršili jedan od najtemeljitijih genocida i kulturocida u svjetskoj povijesti. Tako je spašen moćnik desne ruke sv. Nikole  Biskupa, koji s dubrovačkim moćnicima čini jednu od rijetkih moćnika tog tipa sačuvanih do današnjih dna. Kulturna baština armenske Cilicije umnogome je utjecala na razvoj romaničkog i gotičkog stila u Europi. Posebno je vrijedna baština armenskih minijaturista Torosa Roslina i Sarkisa Bdizaga, koji su stvorili poseban armenski likovni jezik tijekom 13. i 14. stoljeća.

S druge strane treba se osvrnuti na činjenicu, kako su Armenci  bili veliki  i važan  čimbenik u trgovinskoj razmjeni Europe i Azije na Putu svile. Tijekom seldžučke invazije  armenske zajednice imale su posebnu ulogu u međunarodnoj  trgovini, od 11. do 13. stoljeća, formirajući svoje kolonije u brojnim državama: Gruziji, središnjoj Aziji, kineskom Turkestanu, u samoj Kini, gradu Bulgaru na Volgi i Akhsaru, kontrolirajući trgovinu na području Zlatne Horde.  Od 1080. do 1375.godine  armensko Kraljevstvo Cilicije kontroliralo je završetak Puta svile i samu trgovinu svilom, kao i dragim kamenjem, ali i dio pomorske trgovine. Posve je razumljivo da armenske trgovce nailazimo u  hrvatskim gradovima. Armenske trgovce uz Split  i Korčuli, bilježimo a prije svega u Dubrovniku, čiju nazočnost možemo gotovo u kontinuitetu pratiti od 16. i 17. stoljeća, a kontakti Dubrovnika s Kraljevstvom Cilicije kako smo već naveli postojali su i u 13. stoljeću.