Predstavljanje knjige Duške Mušić „Moje ime je duška“ održalo se 24. svibnja 2019., u Čitaonici Narodne knjižnice Grad, a kao glazbena gošća nastupila je Jasna Krilić, prof. glazbe. 

U Zagrebu je nakon promocije ove autobiografske knjige i čitanja jedne od priča dobila, kako je sama rekla, ‘’najbolji kompliment ikad’’ kad joj je ispred Školske knjige došla žena i rekla da će štampati njen tekst u đačkim knjigama od 5. do 8 razreda i svi roditelji će to slušati na prvom roditeljskom sastanku.

Bilo da govori o svom vjenčanju gdje joj se suze slijevaju poput razasutih bisera s pokidane niske, zlostavljanju od strane oca, poslije i muža, ili pak o svojoj debljini s kojom se nikad nije znala nositi osim prejedanjem , o gledanju pornića po prvi put,  ili kad s ljubavlju govori o omiljenoj svekrvi i njenom sprovodu, svom unuku kojeg voli najviše na svijetu, ali tek poslije pite, nije bitno s kakvim punjenjem, Duška sve to radi na svoj specifičan način, vodi publiku u neočekivano, kako je i sama rekla ‘’volim vas bacati, s vrha vala na dno’’… priče su bolne, teške, životne, smiješne, komične i tragične, puna nadanja i bolnog razočarenja, i pune humora koji ju je očito izvukao iz svih onih loših događaja. Svaka priča počinje i završava  sa ‘’moje ime je duška’’.

Kako kaže urednica ove knjige Jasminka Bedeković: „U ovom djelu Duška Mušić je intimno intimna bez granica i ograda. Na svoj prepoznatljiv, satiričan način ogoljava se do kosti, do zadnjeg bisera. Vjerujem da će svatko tko pročita osjetiti ono… da li se nasmijati ili zaplakati? Duška Mušić je hrabra žena, a ovo je knjiga o rasutim biserima.“

Autorica između ostalog u knjizi govori kako je ”potrebno doći u šezdesete da bi shvatio što je sreća… tek tada možeš zaboraviti sve što pripada zaboravu, tek tada prestane boljeti sve što je zaraslo i tek tada počneš opraštati…”

Mušić navodi i kako ”treba govoriti i pisati, treba sebe zavoljeti najviše na svijetu, zavoljeti se tristoposto… ako me netko danas upita kako izgleda najsretnija žena na svijetu, pokažem prstom na sebe… sada lijem samo radosnice i ne žalim ni za čim… ”