U ovotjednoj rubrici ''Zrnca knjige od pijeska'' donosimo preporuku naše knjižničarke Renate Zlatković. Radi se o knjizi izraelskog književnika i novinara Amosa Oza.

 

Piše: Renata Zlatković

Amos Oz: Iznenada u dubini šume

(„Fraktura“, 2011.; prijevod Laila Šprajc))

 

 

Nimi im je otkrio da njegovo njištanje uopće nije bolest, već odluka: dozlogrdilo mu je nesmiljeno ruganje i zadirkivanje i odlučio je otići i živjeti svoj život sam i slobodan (...) bez onih koji vrijeđaju i bez da mu tko u selu ili na svijetu svaki dan govori što može raditi a što ne: on je izabrao biti sam. Biti u miru i slobodan. Točno, ima prevelik razmak između svojih prednjih krivih zubi, no barem se iza tih njegovih zubi nalazi glava, a ne otrovna gljiva kao u onih koji se rugaju. Katkada siđe u selo kako bi se malo vrzmao i njištao u dvorištima i tada se svi uznemire i bježe od njega, bojeći se da će ih zaraziti.

 

OK, priznajem, volim bajke. Volim ih čitati, volim ih pisati, volim ih analizirati. Isto tako volim  knjige koje mogu čitati i djeca i odrasli. „Iznenada u dubini šume“ je jedna od njih, premda za razumijevanje i tumačenje skrivenih i višeslojnih značenja koja nosi zahtijeva ne samo određenu zrelost i pronicljivost nego i napor, pa se vjerojatno neće svidjeti onim mladim čitateljima kojima je Kinneyev serijal „Gregov dnevnik“ omiljena a često i jedina literatura. Ne smijemo zaboraviti ni lirski ton, prevladavajuću mračnu atmosferu prožetu osjećajima tuge, krivnje, samoće, srama i straha te ekscentrične a ponekad i groteskne likove, što također može odvratiti od čitanja. No to i nije toliko važno; ako za „Iznenada u dubini šume“ netko prvi put posegne u dvadeset trećoj umjesto u trinaestoj godini, i to se računa. Vjerojatno će je onda pročitati i u trideset trećoj, jer ova knjiga poziva na ponovno čitanje. A sa svakim otkrivamo nešto novo, nešto što nam je prošli put promaklo ili je razlog to što smo se jednostavno promijenili mi i/ili naša perspektiva. 

Zapravo, pitam se je li Oz pišući ovo djelo uopće imao na umu djecu i je li se ono na mala vrata ušuljalo u književnost namijenjenu njima zahvaljujući vrsti kojoj pripada (kao da se bajka obraća samo djeci!), jednostavnom jeziku, kratkim rečenicama, polaganom ritmu pripovijedanja, razumljivoj fabuli koja teče linearno, uzrastu protagonista i svojim porukama i poukama o vrijednostima za koje se pretpostavlja da su ih odrasli trebali odavno usvojiti. Naglasak je na „trebali“, iako svakodnevica, nažalost, govori drugačije. No bez obzira na to spadate li u one koji su ih prigrlili ili pak one druge, ovaj kratki alegorijski roman – bajka će vas podsjetiti na njih.  

A „Iznenada u dubini šume“ po svojim odlikama doista jest bajka. Štoviše, već je i sam njezin naslov indikativan, jer se šuma kao motiv – točnije, arhetipski simbol - često pojavljuje u bajkama i ostalim podvrstama fantasy književnosti (prisjetimo se samo „Ivice i Marice“, „Crvenkapice“, „Snjeguljice“, Tolkienova romana „Dvije kule“, pa i mog „Puta u ljubičasto“ J). Prema Jungu, put kroz šumu, tamnu i duboku, koja je redovito čarobno, zagonetno i opasno mjesto put je kroz neistražena područja vlastite psihe. Ja bih rekla, potraga je to za sobom, ispunjenjem, znanjem, mudrošću, zrelošću... (nastavite niz!), ukratko, označava proces koji Jung naziva individuacijom. A strah koji osjećamo krećući se šumom nije ništa drugo doli strah od suočavanja s nesigurnim i nepoznatim sadržajima pohranjenima u podsvjesnom i nesvjesnom. Spominje Oz i velik broj drugih motiva / simbola: spilju (anima u nagonskom aspektu), planinu (uzdizanje iz mora kolektivnog nesvjesnog, napor k samospoznaji), ribu (Jastvo, nedostupni sadržaj nesvjesnog, ukupnost potencijalne psihičke energije, libido), konja (instinkti, nesvjesno, nesputano), psa (nepoznati dio muškarčeve psihe, vodič do nesvjesnog i duhovnog svijeta), vrt (sklad, mir, nenasilje), rijeku (usmjerenost prema cilju, energija), mačku (anima) itd.

Radnju svake bajke pokreće neki problem ili nedostatak; u ovoj riječ je o neobičnoj pojavi - u selu su doslovce nestale sve životinje, od onih velikih pa do crvića u starom drvenom namještaju. Bajka mora imati i svog junaka, to jest onoga tko rješava problem svladavajući pritom različite prepreke (konkretno: šutnju, vlastita ograničenja i strahove i, naravno, šumu). U „Iznenada u dubini šume“ pojavljuju se ne jedan nego dva: djevojčica Maja koja je dominantna, hrabra, odlučna, organizator, tvrdoglava, otresita (animus) i njen pratitelj, dječak Mati. Iako je kolebljiv, oprezan i strašljiv (anima), svejedno sudjeluje u pothvatu slijedeći i podržavajući svoju prijateljicu i njene zamisli i planove, kako i dolikuje njihovu odnosu. Izdvojit ću i malog Nimija (puer aeternus), a tu je i planinski duh / vještac Nehi koji je, naravno, uzrok svih nevolja; zanimljiv je to lik, osobito zato što je istodobno i sjena i senex, što nije uobičajena praksa ni u narodnim ni u umjetničkim bajkama. Ipak, ono što najviše odudara od bajki na kakve smo navikli je njen zbunjujući, višeznačni kraj. Oz, očekivano, ne koristi ono „I živjeli su sretno do kraja života“ nego neobičnim, nejasnim završetkom sugerira da tajna, doduše, jest otkrivena, ali će isključivo daljnje djelovanje dovesti do konačnog (raz)rješenja, i to upravo zbog prirode priče koja je takva da neminovno zahtijeva nastavak kako bi se zaokružila i ucjelovila.

Hoće li Maja i Mati odvesti životinje natrag u selo? Žele li to uopće? A žele li životinje? Hoće li uspjeti život vratiti na staro ili će socijalni pritisak i poricanje očuvati postojeće stanje? Hoće li u budućnosti u selu prevladati tolerancija, uvažavanje, opraštanje, nonkonformizam? Hoće li se početi cijeniti težnja za slobodom, nesputanost, hrabrost da se bude drugačiji, mogućnost izbora, sklonost sanjanju i maštanju? A što je sa stremljenjem za istinom? Jesu li krava i žohar jednako vrijedni? Hoće li se ljudi napokon na ispravan način povezati s ostalim živim bićima i hoće li ih poštovati? Ili će pak sivilo, strah, napetost, izrugivanje, podsmjehivanje, zadirkivanje, vrijeđanje, nerazumijevanje, odbacivanje, zlostavljanje, prezir, usamljenost, sumnja, sram, ponižavanje, osveta i dalje opstati i upravljati svima i svime?  

Oz je svoje rekao; sad je na vama da date odgovor(e). Ali isto tako da i sami nešto učinite u svome selu. Kako? Počnite s citatima koje sam odabrala. Svaki od njih predstavlja jezgru oko koje se može isplesti i ispresti nova, samostalna priča. No sve i ako nemate takve pretenzije, rečenice koje slijede potaknut će vas na razmišljanje. Nadam se, i na čitanje. Osobito onda ako ste već oboljeli od njištalice ili ste prijemčivi za opake bolesti te vrste.

A ljubomora boli, raste i pretvara se polakuo u izrugivanje: otprilike kao što se nečista rana gnoji.

Jer svatko tko nije spreman prilagoditi se i biti kao svi ostali znači da boluje od njištalice, cvililice ili nečega drugog, i ne smije nam se približavati, neka drži rastojanje, molim, da nas ne bi zarazio.

Tolike godine u selu nije viđena nijedna životinja, pa su djeca došla do zaključka da (...) praznovjerje više ne vrijedi i treba ga se riješiti. Jer onaj koji živi maštu nije kao svi mi razboljet će se od njištalice, svi će ga se kloniti, i nitko ga više neće moći spasiti.

Stvarnost nije samo ono što se vidi očima i čuje ušima, već i ono što je od oka i dodira skriveno, a katkada se, samo na tren, otkrije onome koji traži očima duše i onome koji zna slušati i čuti ušima duše i dodirnuti prstima misli.

Možda zato što onoga koji se ruga ruganje pomalo štiti od samoće? Jer oni koji se rugaju čine to uvijek u društvu, a onaj kojemu se rugaju uvijek ostaje sam?

Samo su nas navikli, od najmanjih nogu, sramiti se svega onoga što je stvarno, a ponositi se svime onime što je lažno. Navikli su nas ne radovati se zbog onoga što imamo već jedino zbog onoga što mi imamo, a drugi nemaju. I gore od toga, od djetinjstva su nas navikli prihvaćati otrovne misli koje uvijek započinju riječima „Nisu li drugi...“

I kod životinja postoji strah kojega dobro poznajete, strah od različitosti, ostati dok svi odlaze, ili otići kada svi ostaju. Nitko ne želi ostati bez čopora ili biti izbačen iz stada. Ako si se samo jednom ili dvaput udaljio iz jata – neće ti više dopustiti da se vratiš. Jer boluješ od njištalice.

Kazna onima koji dvoje vječna je dvojba, dvojba oko dvojbe koju sami sebi nameću. Kazna onima koji sumnjaju jest danonoćna sumnja u sve. Sumnja čak i u sebe same i u vlastitu sumnju.

Onaj tko se sjeća, izvrgnut je ruglu. Onaj koji šuti, šuti.

Onaj koji se ruga drugim putnicima ili ih zadirkuje, on je zapravo budala koja ljujla cijeli brod. Jer drugog broda nemamo.

A kako ćemo živjeti i zabavljati se, a da ponekad nekoga ne ponizimo? A da se malo ne iživljavamo, preziremo ili gazimo druge?

(...) i životinje katkada izgovaraju laži, kako bi izbjegle opasnost, ili kako bi se pokazale i ostavile dobar dojam, kako bi zavarale plijen ili kako bi zastrašile, katkada čak i kako bi očarale ili zavodile. Kao i svi mi.

Njegovi snovi ne prestaju ni kada se ujutro probudi.

 

Knjiga „Iznenada u dubini šume“ dostupna je na Odjelu za djecu i mlade te Ograncima Montovjerna i Gruž.

 

Renata ZLATKOVIĆ